My Little Big World

Onaj osjećaj kad se probudiš, a cijelu noć razvodiš kablove :(

Tačno mi dođe, e tačno mi dođe da se....ma ne znam ni ja više...

Ne znam ko mi utuvi u glavu kako sve trebam posmatrati racionalno. Težila sam svim silama da budem, i u velikoj mjeri bila sam zakleti realista. Katkad me to izluđivalo. Jedne prilike u svoju seharu sam ostavila sljedeće riječi:

Počinjem da razmišljam kako pretjerujem s realizmom. Puno stvari u životu dolazi na neki čudan način, bez objašnjenja, tobože nekom slučajnošću. Toliko sam se vezala za slijed logike, za neku okrutnu najkraću vezu između uzroka i posljedice. Zakleti optimista, a samu sebe uvijek uvučem u pesimizam. Naravno, mnogo mi je lakše prihvatiti loš ishod, nego hrabro povjerovati u nešto lijepo i biti spremna na razočarenje.

Danas su me pucali neki prenosi. Inače, već neko vrijeme redovno prolazim kroz neke krizne faze, pa se zavaravam kako je to samo sad i da će me to proći. Međutim, ovo se počinje redovno dešavati. Vazda nešto.

Pošto tada razmišljam o svemu i svačemu, zamislih se i o nečemu što mi nazivamo intuicijom. Željela sam dokučiti sve što je vezano za taj pojam. Kontam, kad stignem isfilozofirat ću ja to. Ali, nešto me navede da proguglam malo o tome.

Našla sam jedan vrlo zanimljiv članak, koji me uz sve ostalo na što naletih, naveo da se zaokrenem za 180 stepeni.

Izdvojila sam nešto iz toga, a cijeli članak se može naći na:

www.zivotna-skola.hr/vjestine/intuicija.html

·         "Jedino što vrijedi je intuicija."
"Intuicija je sveti dar, a racionalni um je vjerni sluga. Mi smo stvorili društvo koje poštuje slugu a zaboravilo je na dar."
- Albert Einstein

·         Stoljećima vlada racionalizam, pri kojem se najviša važnost daje razumu, intelektu i naučenom znanju. Povodom toga, intelektualci su važili  i još uvijek važe kao najveće uzdanice našeg društva, društveni sloj koji se stavlja na najviši rang društvene ljestvice. No, kako izgleda stvarnost intelektualaca, jesu li uistinu postigli svoje blagostanje, pomaže li im njihov visoko razvijeni razum u ostvarivanju snova?

·         Do sada su nas akademici uvjeravali da moramo biti razumni, a sad su otkrili da nije uvijek dobro biti razuman, nego treba biti intuitivan. To je ključ pomoću kojeg svi mogu napokon otvoriti vrata blagostanja: kod donošenja važnih odluka ne slušati svoj ograničeni i prevrtljivi razum, već slušati osjećaje iz trbuha, svoju intuiciju.

·         Bolesti i svi ostali problemi su pozivi za buđenje. Što se čovjek više odvoji od svog autentičnog sebe, svoje duše, to je snažniji poziv za buđenje kako bi ga vratio natrag u njegov ​​centar. Problemi nam ne padaju s neba, sami smo ih kreirali svojom neautentičnošću - nikako nismo žrtve. Oni nisu kazne. To se naša duša pokušava izvući iz kandži ega. Te izazove i krize možemo doživjeti kao nešto neugodno ili bolno, ali u stvari nam oni pomažu vratiti se pravoj istini, ljubavi i slobodi.

·         Ono što mnogi ne znaju, a izuzetno je važno, jest to da je u novije vrijeme u znanstvenim krugovima trbuh poznat kao "drugi mozak". Ovaj nadimak je 1996. godine trbuhu pripisao neurogastroenterolog, Michael Gershon, zahvaljujući biološkoj sličnosti živčanih sistema tih dvaju organa i autonomnoj funkciji trbuha. Za razliku od drugih organa, trbuh može funkcionirati neovisno o mozgu - upravljati probavnim enzimima, regulirati pH razinu i izbaciti iz sistema ono dva tjedna staro uskršnje jaje koje smo pojeli ne slušajući svoj "prvi mozak".

Odgovori na pitanja: Kako razlikovati intuiciju od ostalog i kako stvoriti uvjete za pojavu intuicije su također dati u članku.

''Kada žena naglo, odjednom postane hladnokrvnija nego inače prema vama, to znači samo jedno: jednom riječju ste dotakli njenu žensku sujetu. Opasno je to po vas. No, dobro. Muškarci ste! Niste primjetili čime ste je povrijedili, a žena ćuti. Dostojna svake svoje odluke.'' (Džejlana Dervović)

Već dugo ovako regiram, samo se našao neko sposobniji da to definiše.
Uporno nastojim sakriti tu jednu malu tanku žicu, i ne dozvoliti da ponovo
ode u bezdan taj jedan tek rođeni svijet.
Ali, nek ode, nek ode zbog mog kukavičluka,
nek ode zbog moje prošlosti,
nek ide radi moje budućnosti,
ama nek ide, ne žalim.
Žalim što zapostavih svoje maštarije, svoje svakodnevne inspirativne kutke,
uobičajene male radosti i nastojanja.

Ljudski život je prostranstvo prepuno litica.
Sve je dobro dok bacate prtljag koji vam je teško nositi dok preskačete s jedne na drugu stranu,
putujući ka smrti.
Dobro je, dok ne počnete i sami kliziti niz liticu,

ali dobro je i tad...sve dok se čuvate da ne padnete.

Od pamtivijeka stariji misle da su pametniji od onih mlađih.

Zađu u godine pa taj kompleks rješavaju pominjanjem iskustva, i

podcjenjivanjem onih koji ga nemaju. Jao molim vas!

Često puta brat mi uputi komentar: ,,Eeee kako si ti zelena. Bona, ti pojma nemaš!''

Grrrr... Eto nek on ima pojma, nek je on spoznao svijet, nek on zna sve

kako u životu ide, a ja eto nemam pojma.

Ja ne bih svoje pojmove mijenjala ni za čije tuđe.

A oni nek žive sa svojim pojmovima, i nek gunđaju do mile volje kako je

sve ovoliko ili onoliko loše.  Njaaaaa...

U zadnje vrijeme sve češće postavljam sebi to pitanje. Toliko me više ta podsvijest grize da mi stvarno počne ići na živce, pa joj često ljutito odvratim: Da, jesam i šta'š sad?! Onda nekako odagnam sve te misli, i zaokupiram se nečim drugim. Uporno želim da dokučim otkud sva ta negativnost i odbojnost. Nađem joj kojekakve izvore, otjeram đavola, ali ne istrajem. Niko mi ne bi vjerovao, niti bi uopšte mogao razumjeti koliko energije ulažem kad sam u društvu jedne osobe, osobe koja mi je prijatelj. I samoj mi je sve to kontradiktorno, ali ja stvarno ne znam kako da sebi pomognem. Kada se nađem u blizini pomenute, osjećam ogroman pritisak. Dovoljna je jedna njena riječ da poljulja svu moju savjest i nakon toga već sam u ponoru neraspoloženja. Razmišljam kako nisam dovoljno jakog karaktera, kako nisam dovoljno jaka ličnost, i da mi se iz tog razloga dešava sve ovo. Izjedaju me misli kako nisam dobra i kako nikada neću dostići taj stepen dobrote i ljudskosti koji ima dotična. Suludo zvuči.

Nazvala bih to kao vlastitom krizom identiteta.

Sve to dovodi do toga da izbjegavam svaki susret s njom, i konačno to ne ostaje neopaženo. Boli me što sam takva, a drugačije ne znam, niti osjećam da mogu. Bojim se kako je postalo očito kako ne volim njeno društvo, kako se uvijek svima slađe nasmijem, sa svima sam opuštena, nasmijana...a kad sam s njom, ukočena i namrštena.

Niko ne zna koliko bi me usrećio pronalazak načina da počnem djelovati drugačije. Ali kako?

Tješim se mišlju kako je problem u različitosti dva karaktera koje jednostavno ne funkcionišu zajedno, a koje je život prisilio da budu u doticaju. Da, ali šta dalje? :(